Sjenovite šetnice boje / Early works (2001.- 2004.)
Nama koji nikakvim privilegijem nego više usudom obitavamo u predjelima kulture, zalomilo se posljednjih godina nekoliko hvale vrijednih događaja i u području slikarstva. Tu nam žudnju s vremena na vrijeme zadovolje i nepoznati i nepriznati neimari, koji po izložbi rijetko dobivaju pljesak… Vjerujte, nisam iskazao pesimizam; ja sam samo otklonio olaki optimizam. Za bavljenje slikarstvom treba imati strpljenja. Njemu nedostaju riječi; ono je, ipak, nepodnošljivo brbljavo, jer oblici tišine, kao i oblici krika, nisu – srećom- uvijek tišini ili kriku nalik…
Govoriti o tuđem djelu znači – naći se u tuđem dvorištu. Znači, po svoj prilici, i kolidirati se. No, meni kao priučenom povjesničaru umjetnosti slikari ne uzimaju za zlo poneki nesklad između njihovog i mojeg gledišta. To mi je benevolentno dozvolila i slikarica Dubravka Kanjski.
U jednoj fazi svoga bavljenja slikarstvom, počela je slikarica D. Kanjski misliti drugačije od onoga što je zapisano na dnu šalice kave ili u nepouzdanim zvijezdama. Znate, u slikarstvu nema neke naročite mistifikacije; kad se platno napuni bojama, oblicima, doživljajima ili maštom, dobiva se slika. To je cijela priča. Ali, kako će ta priča biti ispričana, ovisi o naratoru- slikaru...
Poznato je da u slikarstvu stvarnost ne smije dugo trajati - nešto u njoj stalno mora odvraćati pažnju. I ova je slikarica odlučila ispasti iz uobičajenih pravaca interpretiranja... Sve što se na ovim slikama naslućuje ili je na njima naglašeno, sav taj prostor trpkih, doživljenih situacija, pokrenutih čuvstva i emotivnih stanja, obliven je bojom! Bez nje bismo teško dalje, jer je taj reducirani prostor slike podvojan, varljiv, zgusnut, a boje nas sučeljavaju s događanjima koje slikarica smatra važnima (Ispostavi se, na kraju, da su one uistinu i nama važne!), tako da nitko poslije sučeljavanja s ovim slikama ne može tek tako, bezbrižno, slegnuti ramenima i smatrati se izvan, smatrati se izdvojenim.
Tomislav Kovačević, književnik
